A. Lj., Sarajevo

Moj sin je jedan  prelijepi smeđokosi dječak od 4 godine. Moj sin ne govori…

Zamislite samo jedan svoj dan, ili jedan svoj sat bez najvećeg ljudskog dara – govora.

Da niste u stanju izraziti svoje potrebe i želje, da je svijet oko vas prepun boja, svjetala, zvukova i da su svakodnevne obične situacije za vas težak zadatak .

Mi živimo s tim… i nimalo  nije lako.

Pedijatri smatraju da nije problem ako ne progovori do treće godine, pojedini „specijalisti“ vam govore „malo je čudan ali završiće fakultet“. Tako krene taj mučni krug od jednog do drugog specijaliste, daće vam blaže dijagnoze, tješiće vas i sl. ali to ne umanjuje činjenicu da vam ne mogu puno pomoći te da ste prepušteni sami sebi.

Krenete tako da pretražujete internet, kockice se vrlo brzo slažu i sve vas upućuje na AUTIZAM. Puno se educirate za godinu iz te oblasti jer vam nema druge, plaćate skupe logopedske privatne časove  jednom dvogodišnjaku i vidite da njemu najmanje logoped treba, bar u tom uzrastu.

Prođete par privatnih vrtića, ako ga s velikom mukom i uključite, brzo primjetite da su svaki dan vaspitačice sve više ljute na vas, a i na vaše dijete. Ljubazno vam daju do znanja da vam je dijete previše agresivno, boje se za drugu djecu. Možete obilaziti još puno vrtića,u druženja, sličnih SOS ustanova; svi će vas razumjeti ali niko vam neće pomoći, jer ako pomenete samo riječ autizam mnoga vrata će vam se zatvoriti zbog straha, neznanja, predrasuda. Dobićete milion izgovora (neki su  opravdani, mada većina ne). Brzo odustanete…

Uputih se u državnu „specijalnu ustanovu“ u kojoj ne primaju prije treće godine (mada je rana dob najdragocenija za tretiranje), ali ja sam izuzetak zbog mog očaja te dobismo dva sata dva puta u sedmici. Već na prvoj opservaciji upada mi u oči jedna učiteljica koja je radila istovremeno s četvero djece; dvoje djece u  kolicima s celebralnom paralizom plus jedno s vidljivim motoričkim zastojem (ovdje ne govorim o diskriminaciji, nego o zastarjelom sistemu). Pomislih kako će moje dijete, koje je toliko hiperaktivno s poremećajem pažnje, moći naučiti nešto.

To je fizički neizvodljivo. Brzo shvatite da neće biti efekta, dva sata takvog rada je nedovoljno.

Krenuh dalje… ali kuda? Gdje na jednom mjestu naći sve što je potrebno mom sinu za rehabilitaciju a  to je: defektolog, edukator 1:1, oligofrenolog, redukator psihomotorike, fizijatar, logoped… To je  vrlo skup poremećaj za koji vam treba cijeli tim stručnjaka i iziskuje puno novca koji većina roditelja nema. Rad se mora prilagoditi svakom djetetu u skladu s njegovom težinom poremećaja i bez jednog kompletnog pristupa – sveobuhvatnog, naprednog, razvijenog, neće biti napretka, bar kada je autizam u pitanju.

Tako potragom dođosmo do udruženja „EDUS“. Na prvoj opservaciji sa dr. Nirvanom Pištoljević  oduševila me svojom harizmom i intelektom, a prije svega svojom željom da mi pomogne kao očajnoj majci.

Ona je znala odgovore na sva moja pitanja,  prva osoba koja se  nije bojala mog trogodišnjeg dječaka. Prvi put se sretoh s nekim ko mi  vrlo glasno i  jasno  reče  „Ja znam kako pomoći vašem sinu, ovdje ćete dobiti svu stručnu pomoć koja vam je potrebna, radićemo svaki dan s vašim djetetom.“ U razgovoru vrlo često upotrebljava termin „naša djeca“, s toliko ponosa i ljubavi priča o njima… osjetih nekako da i moj sin baš tu pripada.

DA … ona je osoba s vizijom i misijom da svijet učini boljim mjestom – bar njihov svijet.

Vrati mi nadu i u moje bolje sutra. Odahnuh…

Kažem „biće dobro sine, idemo mi u park“, posmatram ga onako prelijepog i bezbrižnog. Oko njega ništa ne postoji, bez daha gleda u krošnju, kako se ljulja lišće na vjetru, i ja počeh gledati u tom pravcu. Stvarno nikada nisam primijetila kako je lijep taj prizor –  oduševih se.

Pomislih da bih trebala mnogo češće da gledam u njegovom smjeru i vidim koliko ima lijepih stvari koje odavno NE VIDIM.

Podijelite vaše priče sa nama – mojaprica@koma.ba