Biljana Nedić, Banja Luka

Samo da ne pada kiša…

Svaki dan je novi dan i drugačiji od prethodnog. Ipak, neke stvari se ponavljaju, kao rituali. Gdje ću platiti račune? Da, ona banka u centru je bliža, ali ona u Boriku ima rampu. Baš tamo ima jedan butik, ali tamo su u toku neki radovi, ne mogu preći ulicu. Otići ću okolo. Samo da kiša ne pada.

Zvoni telefon. Vesna (moja prijateljica). ,,Hoćemo sutra voditi djecu u grad (djeca iz Doma Rada Vranješević Banja Luka), možemo negdje na ručak“?

Samo da kiša ne pada. Možda bude slobodnog mjesta na parkingu u gradu. ,,Šta ako bude kiše“? ,,Ne brini imam veliki kišobran“. ,,Onda se vidimo“.

Mogla bih onda sve obaviti u gradu, Vesna će mi pomoći. Liježem u krevet, rasterećena. Gledam kroz prozor. Padaće. Neka. Šta ako Vesna odloži ručak sutra? Ma idem, pa šta ako i pokisnem. Svejedno me sve to čeka sljedeći dan.

Djevojčice su danas raspoložene. Pričaju. Smiju se. Smijemo se i nas dvije. Lijep je dan. Ne pada kiša.

Slobodan parking, onaj sa žutim oznakama. Super. Razdvojićemo se. ,,Vi ćete na sladoled, ja ću da obavim par stvari pa ćemo na ručak zajedno“. Uspjela sam sve završiti. Djevojčicama se sviđaju haljine.  Danas su sve pojele iz tanjira. Nisu mi isključili telefon, platila sam račun u zadnji čas.

Uh, vrijeme je. ,,Moramo li ići“? Ni ja nisam srećna kad ih vraćamo u dom.  ,,Doći ćemo ponovo po vas“.

Biljana Nedic

Moj auto. Šta je ovo? Zaključali su me! Na označenom mjestu za osobe sa invaliditetom? Kako je to moguće? Greška? Djevojčice su se uplašile. Vesna im  objašnjava da je sve u redu. Ima broj. Zovem  ih. ,,Znate, ja sam u kolicima, zaključali ste mi auto“. ,,Dolazim odmah, riješićemo to“.  Dobro je. Samo ćemo malo sačekati.

Biljana Nedic 1

Prošlo je dvadeset minuta. Stiže. ,,Morate platiti kaznu 40 KM za zloupotrebu znaka“. Kako? Pa ja sam u kolicima. ,,Vi nemate važeću karticu“. ,,Da,ali nisam ja kriva što je nemam. Već su me tri puta vratili iz MUP-a bez kartice“. Objašnjavam. Lomim se šta da  radim. Da zovem medije? Kako da mu objasnim ,,rupe“ u zakonu? ,,Znate, ja sam nov u ovom poslu, ne smijem Vas otključati dok ne platite“. ,,Neću platiti, nije u redu“. ,,Sačekajte, pozvaću šefa“. Čekam. Mislim. Moram da odlučim. Pametno. Brzo. Šta da radim?

,,Šef kaže da ne možemo ništa uraditi, morate platiti“.

Ostaću. Čekati. Neću platiti. Nisam kriva. Ovo je apsurdno. Na satu je 17:30. Banka radi do 18:00h. Djevojčice moraju biti u domu do 18:00h. Da ih Vesna odvede? Ne žele da idu bez mene. Plaše se. Šta da radim? Platiću. Djeca su važnija. Banka ima jedan visoki stepenik. Vesna će otići platiti. Djeca su sa mnom. Uznemirene su. ,,Ne brinite, sad će nas čiko otključati, nije on kriv“. Kako djeci objasniti da je kriva država. Zakon. Ljudi koji donose zakon. Oni koji ne razumiju naše potrebe. Fotografija. Da, moram fotografisati ovo. Ko će da mi vjeruje bez dokaza?

Plaćeno. Policajac mi otključava auto. Neprijatno mu je. Izvinjava se. Nije on kriv. Sad je u redu. Vraćam djecu u dom na vrijeme. Grlim ih na odlasku. Smiju se. Dobro je. Sutra ću se baviti pitanjem parkinga. Vraćam Vesnu kući. Zahvaljujem joj na divno provedenom vremenu. Tješi me. Na ivici sam suza. Ne želim plakati. Srećna sam što imam prijatelje. Vesna će sa mnom u MUP sutra.

Sama sam u autu. Vozim se kući. Razmišljam. Zašto je sve tako komplikovano? Zašto su ljudi gluhi za tuđe probleme? Zašto nemamo svi ista prava i mogućnosti? Zar ja nisam čovjek? Zar ja nemam iste potrebe i osjećanja kao svaki čovjek? Ponovo naviru suze. Ne želim plakati.  Neću plakati. Riješiću ovo. Jesam li poražena? Naravno da nisam. Sutra je novi dan. Samo da ne pada kiša. Neka pada, možda porastem. Puštam muziku. Pjevam. Stižem kući. Smijem se. Ne trebam opterećivati porodicu.

Drugi dan. Svi su reagovali. Na Facebooku 57 dijeljenja. Nije loše. Neka vide svi. Neka misle. Neka se pitaju. Treba tako. Ispred MUP-a dvije stepenice. Sporedna vrata, tamo ima rampa. Zaključana. ,, Nema veze dok nađemo ključara, pomoći ću ti ja uz stepenice“. Vesna je samnom. Srećna sam što imam prijatelje.

,,Mi Vam ne možemo pomoći. U toku je izmjena zakona. Kontaktirajte udruženja, neka predlože izmjene. Niste Vi jedini slučaj, ali šta ćemo, nismo mi krivi“. Ljuta sam. Bijesna. ,,Dakle, meni ostaje da plaćam kazne dok se u zakonu ne riješe naslovi?“ Sliježe ramenima. ,,Ali ja imam NALAZ, OCJENU I MIŠLJENJE, isti je sadržaj kao u RJEŠENJU“. Ponovo sliježe ramenima.  Sledeći korak? Ministar? Da, to ću da uradim. Mediji. Obavezno. Sreća je da su mene kaznili. Ja ću da se borim. Za sebe. Za sve osobe sa invaliditetom koji su pogođeni ovim problemom.  Ako mi invaliditet nije mogao ništa, neće ni vaša kazna.

Podijelite vaše priče sa nama – mojaprica@koma.ba