Borka Tadić, Banja Luka

Većina ljudi ne zna kako je to i šta znači biti na margini, ali hendikepirani, htjeli-ne htjeli, to ne mogu zaboraviti jer su se bar jednom u životu suočili s tom neprijatnošću.

Kao dijete nisam ni znala šta je margina, a nisam to mnogo ni osjećala jer su se pedesetih godina prošlog vijeka djeca mnogo više družila nego danas. Moji vršnjaci prilagođavali su svoje igre meni. Ja tada nisam znala da oni to čine. Mislila sa m jednostavno da je to tako, pa sam učestvovala u mnogim nestašlucima sa drugom djecom.

U specijalnoj školi za slijepe svi smo bili isti, pa nije bilo razloga za predrasude. Njih sam upoznala tek kad sam se osamostalila u životu.

Doći do posla ni u bivšoj Jugoslaviji nije bilo lako, ali ipak je bilo mnogo lakše nego sada.

Telefonske centrale bile su rezervisane za slijepe, mada su mnoge radne organizacije kršile to pravilo kad god je bilo moguće. Zakonski, invalidi su bili daleko zaštićeniji nego u ovim vremenima.

Kako će se država postaviti prema invalidima, zavisi od mnogo faktora. Pravnih regulativa, finansija, rukovodećih ljudi, stranačkih previranja i još mnogo toga, ali svakodnevnica je nešto sasvim drugo.

Kako se može dogoditi da slijepa osoba stoji na semaforu nekoliko minuta, a neki su stajali pola sata ili čak više, a da se niko ne zaustavi i ne prevede je preko ulice. Često se događa da se dvije, recimo zdrave osobe sretnu i nastave put dalje, čak i ruku pod ruku, pričajući o novom butiku ili nedavno otvorenom kafiću. Zar ta saznanja ne bi mogli podijeliti i sa osobama bez vida?

Dokle ću ja i drugi moje sudbine živjeti korak iza ostalih, mada su mnogi od nas intelektom daleko ispred većine?

Poezija i muzika oduvijek su zauzimale važno mjesto u mom životu. Objavila sam četiri zbirke poezije, ali sam uglavnom učestvovala u susretima slijepih književnika. Malo sam nastupa imala sa književnicima zdravog vida, ali zato mnogo perfidnih eskivaža moga prisustva.

Jednom me neka muzička grupa pozvala da sa njima pjevam u izvjesnom objektu, ali im je izričito rečeno da, ukoliko traže moj nastup, ni oni ne mogu dobiti angažman.

To su samo kapi neugodnosti koje su mi se događale u životu.

Moji prijatelji i ja često prepričavamo situacije u kojima smo bili odbačeni na marginu. To je teška staza kojom se stiže do cilja, ali mi uporno tražimo prečice.

Sve se to može popraviti na veoma jednostavan način. Zato ću navesti jedan odlomak iz moje monodrame „U znaku bijelog štapa“.

„Kad negdje sretnete slijepu osobu, priđite joj i pomozite. Povedite je dio puta, ili prevedite preko ulice. Ništa vam se neće desiti. Vjerujte mi, sljepoća nije prelazna“.

Podijelite vaše priče sa nama – mojaprica@koma.ba