Branko Suzić, Banja Luka

Usljed ranjavanja u zoni borbenih dejstava u maju ratne 1993. godine, u svojoj 37. godini života ostao sam bez vida, jednog od osnovnih čula putem kojeg se percipira preko 90% okoline. Tada sam naprečac dospio iz svijeta videćih u svijet onih koji ne vide. Nisam ni slutio da će činjenica da sam postao slijepo lice tako drastično uticati na odnos društva i okoline prema stradalniku. Na svu sreću, moja najuža porodica, supruga i djeca su mi pružali i pružaju snažnu podršku svake vrste. Poslije medicinske rehabilitacije uslijedila je socijalna. Uz podršku najuže porodice i bliskih prijatelja uspio sam se osposobiti za rad na računaru uz pomoć govornog softvera, programa „Kreni“ koji je za moje potrebe programirao moj sin. Zahvaljujući toj podršci i mom aktivnom odnosu uspio sam nastaviti svoju borbu putem pisane riječi. Naime, krajem 1995. godine promovisao sam i objavio svoju prvu knjigu „Udarne pesnice prve oklopne brigade“, koja je autentično svjedočanstvo o ratnom putu moje jedinice i ima istaknuto mjesto u spomen sobi brigade. Ubrzo sam postao aktivan član Gradske organizacije slijepih Banja Luka, a od 1996. godine sam aktivista i volonter Saveza slijepih RS.

Proteklo je 22 godine otkako sam slijep i u tom sam periodu imao bezbroj primjera lošeg i dobrog ponašanja prema ovoj marginalizovanoj grupi građana. Iako sam lice sa visokim stepenom obrazovanja, vrlo često se to zanemaruje od strane tobože pismenijih, koji me već unaprijed otpisuju kao slijepu osobu smatrajući da sam nesposoban. Većina ljudi se distancira i fokusira na sljepoću, umjesto da svoj fokus usmjeri ka preostalim sposobnostima. Mnogi, nazovimo ih prijatelji, se libe da se jave ignorišući naš iznenadni susret, okrećući glavu na drugu stranu i praveći se da me ne vide. Naravno, situacija je bila sasvim drugačija dok sam vidio i mnogi su me tapšali po ramenima praveći se da su moji pravi prijatelji. Međutim, uvjerio sam se da je vrlo mali broj pravih i iskrenih prijatelja koji zdušno podržavaju sve moje uspjehe i pomažu mi da me podignu kada padnem. Razumljivo je da se ljudi teško snađu i zbune kada naiđu na slijepo lice i umjesto da pomognu ostaju skamenjeni. Nisu uopšte spremni na komunikaciju. Vrlo je čest slučaj da se umjesto meni, obraćaju mom pratiocu. Nažalost, takva praksa je prisutna i u medicinskim ustanovama gdje sam očekivao stručniji odnos. Mnogi nas slijepe doživljavaju kao neki predmet ili stvar, što je zaista neprirodno. Sama invalidnost nije dokaz da sam manje vrijednosti. Međutim, takvo mišljenje je najčešće, što je vjerojatno posljedica negativnog tradicionalnog odnosa gdje se od strane dijela društva slijepa lica svrstavaju u prosjake, nesposobne za život i smatraju se  nekim ko je manje vrijedan u odnosu na one koji nemaju invalidnost. Nažalost, iako živimo u 21. vijeku, u vrijeme novih savremenih tehnologija, poimanje slijepog čovjeka vuče korijene iz prvobitne zajednice i dan danas je na sceni jedan primitivizam i nepoznavanje najelementarnijih potreba i mogućnosti slijepog čovjeka. Mnogi političari i druge poznate ličnosti svojim izjavama nesvjesno umanjuju vrijednost slijepih lica jer u javnim nastupima i na medijima koriste poštapalicu „nisam slijepac“ ili „nisam slijep i gluh“, misleći valjda da su ta lica nesposobna i glupa. Na taj način nesvjesno doprinose uvećanju odbojnosti i stvaranju ružne slike o slijepim licima i negativno utiču na populaciju koja vrlo brzo upija poruke poznatih i popularnih ličnosti.

Mnogo je još primjera loše prakse, ali ja se lično trudim na svakom mjestu da ispravim negativan odnos društva i popravim imidž slijepih osoba.

Nastojim svojim radom i primjerom i hiperaktivnim odnosom da se odbacim sa margine i da ne budem na samoj ivici, već u sredini. Zahvaljujući činjenici da nastojim da iz pasive budem u aktivi, češće sam odmaknut sa margine. Međutim uvijek sam u neposrednoj opasnosti da me zbog moje sljepoće gurnu na marginu.

Od mog zalaganja i upornosti ovisi i moj društveni položaj i status, tako da sve osobe sa invaliditetom pozivam na aktivniji odnos kako bi se svojim ponašanjem doveli u povoljniji položaj i kako bi se osjećali socijalno uključenim licima.

Podijelite vaše priče sa nama – mojaprica@koma.ba