Dragiša Bjeloš, Zvornik

Ova priča je pravi primjer kako život može biti surov, ali istovremeno podnošljiv ukoliko ima razumijevanja, podrške i ljubavi od strane šire javnosti prema onima koje zadesi nesreća.

Kao dječak vedrog duha, a kasnije sposoban automehaničar, u ratnom vihoru sam došao iz svog mjesta Ilijaša i nastanio se u Zvorniku. Rat sam proveo braneći svoj narod i porodicu, ne sluteći da ću par godina poslije rata ostati veoma težak invalid i potpuno slijep. Naime, kao posljedica raka, potpuno sam izgubio vid. Nakon oporavka, iako slijep, nisam izgubio nadu u život. Svakodnevno, u jutarnjim i večernjim časovima uz pratnju svog oca šetao sam uz Drinu vodeći razgovore sa građanima Zvornika. Ako jedan dan nisam izašao na šetalište mnogi su se pitali zašto me nema jer sam im, kažu, nedostajao. Jednoga jutra nije me bilo jer je moj otac je ustavši ostao ukočen u kupatilu, dijagnoza je bila “teško oboljenje kičmenog stuba” i odlazak na dugotrajno liječenje u Banjaluku. Ta nezgoda me veoma pogodila, jer, osim što sam patio zbog oca, nisam imao sa kime izaći iz svoga stana. Jednoga jutra ništa ne sluteći čuo sam zvono na svojim vratima. Čim sam otvorio, neko je povikao: “Hajde izlazi da idemo na šetalište!” Prepozanao sam glas Boška koji je učestvovao u razgovorima, vicevima i šalama prethodnih dana na šetalištu. Brzo sam obuo patike, obukao trenerku, uzeo ispod ruke Boška i zajedno smo toga dana par sati proveli šetajući obalama Drine. Od tada Boško redovno svraća po mene i svakodnevno dosta vremena provodimo zajedno.

Ovo je primjer dobre podrške građana nama slijepima na čemu smo im veoma zahvalni. Očekujem da ova istinita priča podstakne i druge i da pruže ruku jer sljepoća nije prelazna i nikome ne škodi.

Podijelite vaše priče sa nama – mojaprica@koma.ba