Dušica Lipovac, Banja Luka

Obrazovanje je bitno u životu svakog pojedinca, pa tako i u životima osoba sa invaliditetom. Nakon tri godine od završetka srednje škole odlučila sam da upišem fakultet. Porodica, prijatelji i ja bili smo prezadovoljni mojom odlukom. Postojala je velika trema, ali ništa novo jer sam ja po prirodi veliki tremaroš.

Godine 2002. u septembru, poslije prijemnog ispita primljena sam kao redovan student na Odsjek za srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Banja Luci. Bila sam jako srećna. Ponekad su mi problem predstavljali pismeni dijelovi ispita jer sporije pišem. Pisanje jednog pismenog rada traje dva i po sata, a meni trebaju četiri sata da ga napišem, tako da sam ponekad bila oslobođena pismenih dijelova ispita. Povremeno sam na predavanjima  uključivala diktafon. Najveći problem su mi predstavljale arhitektonske barijere, kojih na Univerzitetu u Banja Luci ima zaista mnogo i koje su ujedno nama osobama sa invaliditetom najveća prepreka. Tih godina dok sam studirala na Filozofskom fakultetu bilo ih je „previše“. Sada je situacija nešto drugačija: na Filološkom fakultetu u Banja Luci postoji lift, što me raduje. Kolege i roditelji su mi uvijek pomagali da siđem i da se popnem uz stepenice kako bih nesmetano mogla prisustvovati predavanjima, vježbama i ispitima.

Moja volja i želja da završim fakultet bila je jača od svih prepreka. A sve te prepreke su mi davale još veću snagu da se ne predajem i da sigurno idem ka svom cilju. Kada sam primljena na fakultet u meni je postojao određeni strah i trema kako ću biti prihvaćena, da li ću uspjeti… Moj strah je bio bespotreban jer sam zaista lijepo prihvaćena. U toku studiranja stekla sam mnogo novih prijatelja koji su uvijek bili i ostali tu da mi pomognu i da se družimo. Mada je postojalo i onih koji su me gledali sa neke visine, ali tome nisam željela da pridajem puno važnosti. Naišla sam na toplu dobrodošlicu, na veliko razumijevanje profesora i kolega.

Godine 2009. početkom juna diplomirala sam i stekla zvanje profesora srpskog jezika i književnosti. To je bio jedan od najsrećnijih dana u mom životu. Srećna sam što sam odlučila da studiram i što sam diplomirala, jer sam se uvjerila da sam mnogo jača nego što sam mislila.

Krenula je moja potraga za poslom. Prepreke pri traženju posla postoje bez obzira što je od 2004. godine na snazi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Ako izađe neki oglas u novinama, unaprijed se već zna ko će dobiti to radno mjesto, ili se oglasi objavljuju u nekim glasilima koja su nedostupna, ili se čak ne objavljuju. Pojedini poslodavci sa predrasudama gledaju ako se treba zaposliti osoba sa invaliditetom. Dešavalo bi se to da kada bih konkurisala na neko radno mjesto, isti dan bi se na moju kućnu adresu vratila sva moja dokumenta uz obrazloženje da ne ispunjavam uslove (iako ih ispunjavam) ili bi me poslodavac obavijestio telefonskim putem. Najteže mi pada kada me poslodavac ne pozove čak ni na intervju, iako u konkursu bude naglašeno da će sve osobe koje su konkurisale na određeni konkurs biti pozvani na intervju. To smatram jednom vrstom diskriminacije.

Nakon 5 godina potrage za poslom, poslije jednog mog intervjua za Alternativnu televiziju Banja Luka povodom Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom, iz Uprave Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida a.d. Banja Luka pozvali su me na razgovor. Počela sam da radim na poslovima korektora/lektora na određeno vrijeme a tadašnji direktor Centra obećao mi je da ću biti primljena u stalni radni odnos. Nakon godinu dana rada, pred Novu 2014. godinu dobila sam otkaz uz obrazloženje da je situacija u firmi loša i da nema posla. Moja potraga za poslom ponovo je krenula, jer želim da radim i budem aktivna.

Podijelite vaše priče sa nama – mojaprica@koma.ba