Duška Majdančić, Banja Luka

Imam 30 godina i ovim putem želim da se obratim svim mladim djevojkama sa invaliditetom.

Rođena sam sa invaliditetom. Cijelo svoje djetinjstvo i mladost smatrala sam da nikada neću uspjeti ni da se zaposlim ni da zasnujem svoju porodicu jer me niko takvu neće htjeti.

Stidjela sam se svoga invaliditeta i niko nikada mi nije mogao objasniti da to tako mora biti i da se sa tim moram nositi. Najgori su mi periodi na ljeto bili kada su sva djeca hodala u kratkim majicama a ja sam se stidjela da se vidi nedostatak moje lijeve podlaktice. Znala sam se zatvarati u kuću i kada su vrućine da uopšte ne izlazim iz nje sjedeći u sobi i plačući „zašto se to meni moralo desiti“. I tako sve do srednje škole kada jednostavno sam sebi rekla „sad je dosta“ jer ne samo da sam uništavala sebe nego i svoje roditelje gledajući mene koliko ja patim a oni mi ne mogu pomoći. Tada se više nisam zatvarala ljeti u kuću ali sam i dalje krila svoj nedostatak noseći majice dugih rukava ljeti. Po završetku srednje škole uradila sam prvu protezu i tada se sve promijenilo u životu. Nije bilo više majica dugih rukava, zatvaranja u sebe, počela sam i da izlazim i da se ponašam kao da je sve u redu te sam sebi obećala da više nikada neću pustiti suzu zbog svog nedostatka.

Uprkos svemu nisam odustajala, kao što sam već rekla imala sam padove to jeste poniženja kako od osoba sa kojima sam bila u vezi tako i od njihovih porodica. Uvijek su se ponavljale iste riječi „ Šta će ti ona, invalid, tako je rođena, ni dijete ti ne može roditi bolje“.

To me na neki način ohrabrivalo da te mi davalo snagu da tim osobama pokažem da mogu bolje, da ću uspjeti što se na kraju i desilo.

Upoznala sam momka kada mi je bilo najgore u životu, kada sam ušla u period depresije. Pored svega, on je insistirao da izađem iz svega toga, ja nisam vjerovala ali zaista je tako i bilo. Uz njegovu pomoć osjećala sam se kao da sam se ponovo rodila i da više nisam ista osoba sa invaliditetom već jedna „normalna“ djevojka i žena. On  se prema meni ponašao tako, nikada se nije postavio kao da ja imam invaliditet. Sada smo u braku, već četiri godine i uprkos invaliditetu pomažem starijim licima u održavanju kuće i kućnim poslovima.

Želim da poručim mladim djevojkama sa invaliditetom da uprkos svemu nikada ne odustaju. Niko u životu nije vredniji od vas samih. Iz ove moje priče izvucite pouke da ne treba da razmišljate kao ja na samom početku jer je život previše kratak da ne uživate u njemu koliko možete.

Podijelite vaše priče sa nama – mojaprica@koma.ba