Ivana Blažević, Banja Luka

Ja se zovem Ivana i imam 32 godine.

Kao dijete od 13 godina stala sam na nagaznu minu. To se desilo 1996. godine i tada sam postala invalid. Ostala sam bez dijela desne noge i od tad koristim protetička pomagala – proteze za kretanje.

U nekom normalnom svijetu ja bih bila zaposlena, pošto sam završila i fakultet, te bih sama sebi bila u mogućnosti obezbijediti  protezu. Pošto to nije slučaj, ne radim i zavisim od budžeta, nalaza doktora i komisija. Tako u prosjeku svake druge, treće godine ponovo idem na komisije da oni odluče odgovara li mi dotrajala proteza  ili imam pravo na novu.

Nije mi to toliki problem, što se mora nije teško. Najveći problem i uvredu meni lično predstavlja kad ja to sve ponovo uradim i čekam odobrenje, a pri tome nosim dotrajalu protezu koja me žulja, nanosi mi bol i ne mogu  da hodam, dok se neki drugi ljudi obavještavaju prije mene. Pri tome mislim na izvjesne privatne protetičare koji me zovu  i vrbuju da oni imaju pouzdane informacije da ću dobiti zeleno svjetlo i da bi bilo najbolje da protezu radim kod njih. To toliko vrijeđa, najviše radi toga što strepim da li ću dobiti sredstva a nikoga nije briga da li ja mogu da hodam i to što imam malo dijete. Ne, bitno je obavijestiti nekoga ko će imati koristi od mog skromnog budžeta, od kojeg ja mogu napraviti tek najprostiju protezu.

Veoma sam razočarana kršenjem prava osoba sa invaliditetom i postupcima bezobzirnih ljudi koji ugrožavaju moja osnovna prava i potrebe za koliko-toliko normalnim životom!!!

 

Podijelite vaše priče sa nama – mojaprica@koma.ba