Ružica Atanacković, Banjaluka

Grad Banjaluka unazad deset godina promoviše partnerstvo i umrežavanje između vladinog i nevladinog sektora, kao prioritetnu potrebu za racionalizaciju, podizanje kvaliteta usluga i  izgradnju  resursa u zajednici.

Razumljivo, jer najbolje odgovore na pitanje koje su potrebe stanovništva i pojedinih grupa, te kako ih zadovoljiti i smanjiti probleme koji proizilaze iz društvenih tokova, daće snaga partnerstva.

Od svoga osnivanja Udruženje “Zajedno” – udruženje za podršku porodicama, licima i zajednici u mentalnom zdravlju Banjaluka, nudi ruku partnerstva, prije svega, radi smanjenja stigme i integracije mentalno invalidnih lica u društveni život.

Iskustva govore da organizacije koje zastupaju marginalizovane i koje su opterećene različitim problemima ovih lica, nisu na listi poželjnih za partnerstvo. Nesenzibilnost za potrebe i probleme drugih, prezaposlenost u opštem metežu, manjkavost sistemskih politika i problemi kulturološke prirode najčešće ove organizacije stavljaju u položaj usamljenosti i otuđenosti pred onim što je i  društveni problem.

Treba biti optimista, jer i nepopularne organizacije, kako možemo nazvati one koje su za zaštitu odabrale  marginalizovane, imaju priliku.

Primjer zato je saradnja Udruženja “Zajedno” sa Gimnazijom u Banjaluci koja je proizašla iz  nastojanja Udruženja da informiše mlade o značaju zaštite mentalnog zdravlja i zaštite mentalno oboljelih, odnosno značaju njihovog doprinosa.

Početni koraci međusobne saradnje započeli su kroz učešće učenika Gimnazije i učenika Medicinske škole u Banjaluci u kulturno-zabavnim programima, prilikom obilježavanja Svjetskog dana mentalnog zdravlja.

Priča učenice drugog razreda Gimnazije, Anđele Radovanović, pod nazivom “Puding generacija” inspirisala je članove Udruženja za komponovanje budućeg zajedničkog programa. Ova jednostavna priča zrelim smislom i sadržajem ukazuje na lažne vrijednosti kojima smo opsjednuti i snagu individulanih vrijednosti, kada se ona uobliči u zajedništvo i usmjeri na cilj.

Prenosimo  dijelove iz različitih segmenata ove priče;

“Problem sa ljudima danas je što je sve manje onih koji žive svoje, stvarne, a ne tuđe ili virtuelne živote. Lažni, samoprozvani bogovi čekaju nas na svakom koraku. I mi se klanjamo vjerujući u sve ono što nam serviraju. Sve se prodaje, sve je virtuelno i sve je moguće. Začahureni u kalupima, ljudi čekaju da napokon izgube ono što ih čini posebnim, sopstvenu individualnost. I dok idoli modernog svijeta rastu, njihovi sljedbenici izlaze iz kalupa u vidu bezbojne, pihtijaste mase. Tako nastaju puding generacije.”

“Različitost je ono što ljudsku generaciju čini održivom. Da nismo različiti, da nemamo drugačije ideje ili bar načine na koje ih sprovodimo u djela, još uvijek bismo živjeli u pećinama, ili visili na drveću. I tako sve dok nas gladno, snažno stvorenje ne bi pojelo. Sve do jednog.”

“Jedan čovjek ne može da učini mnogo, ali kada jedan izumi kameru, drugi projektor, a treći napiše priču, četvrti može da snima film.”

“Imamo jedan život, jednu priliku da se zabavimo i nešto uradimo. Vrijeme nema strpljenja, ono teče dok mi razmišljamo o smislu života ili dok se pretvaramo u puding. Treba da pronađemo balans između razmišljanja i djelovanja i da proživimo svoj život.”

“Puding će nas uvijek napadati. Jedini način da ga pobijedimo je da iskočimo iz njega i potražimo sebe. Ogledalo bi nam dobro došlo da se vidimo, ili bar ono što je od nas ostalo. Moramo se sjetiti svoga imena. Svoje boje glasa. Sitnica koje sačinjavaju naš svakodnevni život, stvari koje volimo tek onako, kao što su omiljena boja, cipele i pjesma za putovanje. Kada smo sve to utvrdili, na red dolazi nešto složenije. Besmisleno je pitati se “Zašto živim ?” jer ovaj život nismo tražili, već smo bačeni u njega. Pravo pitanje je “Šta ću u da učinim sa svojim životom ?”. Kakav god da je odgovor, trebamo do njega doći razmišljanjem, a ne prihvatanjem nametnutog. Ako to učinimo, pobijedili smo puding. Pronašli smo sebe i svoj život.”

Poruka članova Udruženja “Zajedno” je slična: “Pomozimo onima kojima je pomoć potrebna, da pronađu sebe i svoj život”.

Ružica Atanacković, Udruženje “Zajedno” Banjaluka

Podijelite vaše priče sa nama – mojaprica@koma.ba