Sanela Lindsay, Sarajevo

Priča 1: Van iz vrtića

Već treći dan smo, u trećem vrtiću, Hari i ja, njegova mama.

Hari ima autizam, ne govori i ne osvrće se na ono što mu se kaže. Ima i preporuku da ide u redovni vrtić. Kad sam vidjela s kakvim “entuzijazmom” je dočekan od osoblja vrtića u koji smo upućeni jer još nije ispunio svoju „kvotu“ djece s poteškoćama, ne želim da ga ostavim samog dok se ne navikne on i oni oko njega. Iz sata u sat, međutim, vidim da su njegove šanse za ostanak, i u ovom vrtiću, vrlo slabe.

Djeca, tu i tamo, i pokažu interes za novo i neobično dijete koje kroz njih gleda i prelazi kao preko igračaka, osoblje ne. Tete izgledaju umorno i nezadovoljno, djece, očigledno, ionako ima previše i Hari im je kap koja nikako ne može stati. Uopšte mu se ne obraćaju.

Osim jutros. Jednom. Kada je glavna vaspitačica odlučila da od kuće donese svoju gitaru i pjeva i svira s djecom. Čim je gitaru vidio, Hari se uzbudio i odmah pokušao prići i uzeti je, ali ja sam ga zaustavila i nekako ga spriječila dovoljno dugo da se pjesma završi. Onda se ipak uspio istrgnuti i otići do tete koja se digla, podigla gitaru visoko u vazduh i spremno uzviknula: „E, bogami, nećeš!“

U te tri riječi zbile su se sva netrpeljivost, odbijanje, čak i neka dječija pakost ovog svijeta; i dok su mi se oči i srce trenutno napunili nevidljivim i nijemim,  a kao kamen teškim suzama, u trenutku mi je bilo jasno da je cijeli čin imao za cilj da mi potvrdi, slikovitim jezikom nevoljke nastavnice predškolskog odgoja, ono što sam već slutila – za moje dijete ovdje mjesta ipak nema. S osjećajem potpune poraženosti, Harija sam izvela iz vrtića, da se više nikad ne vratimo.

Priča 2: U centru pažnje

Sedam godina poslije. Hari i još dvadesetak likovno nadarene djece s poteškoćama u razvoju izlažu  u jednoj od najljepših dvorana u našem gradu – novoobnovljenoj Vijećnici. U eleganciju enterijera koji podsjeća na Alhambru, savršeno se uklapaju eksponati postavljeni s ozbiljnošću velikih galerija.  Redovi poznanika, prijatelja i ljubitelja umjetnosti unose se u radove i bez zadrške pokazuju divljenje prema njihovom nepatvorenom talentu.

U auli je postavljen štafelaj ispred kojeg u redu čekaju da ih Hari crta- sa samo par poteza olovkom on je u stanju da napravi “kroki” koji savršeno uhvati, ne toliko sličnost, koliko ličnost, suštinu osobe koju crta. Radostan je. Njegova i radost njegovih drugara zarazno se širi cijelom dvoranom i puni mi pluća kao balon. Ako postoji momenat protivteže očaju koji sam osjetila u trenutku kad sam ga izvodila iz vrtića, to je ovaj momenat.

Mislila sam: iako je mnogo napredovao, Hari i dalje ima autizam, i dalje vrlo malo komunicira riječima…društvo u kojem živimo se se za ovih sedam godina nije mnogo promijenilo – šta se onda promijenilo? Kako je, od djeteta koje je van porodičnog okruženja bilo neprihvaćeno, postao neko na koga se čeka u redu? Jedino smo mi, njegova porodica i ljudi iz EDUS-a koji ga vole i rade da bi njemu i njegovim drugarima bilo bolje, bili u stanju da napravimo tu potrebnu razliku, pokažemo svijetu šta može i stalno mu pružamo prilike da učestvuje u životu i van porodice.

To je sizifovski posao – Hari se lako zaglavi u stereotipijama zapetljanog klupka svog, većeg od prosječnog, mozga, a “svijet” je potpuno inertna materija koja se stalno mora  gurati da nešto vidi. Ali, osjećaj kad se na vrhu brda pojavi njegov uvijek iskreni osmijeh i nepomućena radost, moja je stalna inspiracija da nastavim tu, naizgled bezizglednu, borbu.

Podijelite vaše priče sa nama – mojaprica@koma.ba