Snježana u zemlji mina

By Nejra Baltes

Topao je jesenji dan na farmi u blizini Doboja, u centralnoj Bosni i Hercegovini. Lišće i visoka trava oko farme šušte na prohladnom vjetru, ali je sunce neumoljivo i ne dopušta hladnoći da se odomaći. Jedna žena sakuplja kukuruz na klipu u polju i pakuje ga u vreće. Jednom kada se kukuruz osuši, poslužit će da se nahrane životinje, dok će se slatki bijeli primjerci pojesti za doručak. Većina ljudi ovdje voli pojesti kukuruzu uz jogurt ujutru.

Žena, Snježana, pakuje vreće sa kukuruzom u prikolicu motokultivatora, i sa nešto poteškoća, penje se na sjedište vozača. Snježana je sa trinaest godina izgubila nogu u eksploziji nagazne mine i od tada hoda i vozi sa poteškoćama.

“Nakon što smo, tokom rata, izbjegli iz sela, boravili smo na jednoj napuštenoj farmi. Tog jutra, kada sam izgubila nogu, išla sam da odvežem konje i nagazila sam na minu.”

Ona smatra da je motokultivator od izuzetne pomoći njenoj porodici, jer će im poslužiti da bolje obrađuju zemljište, i da prikupe plodove na jesen. Motokultivator je u 2018. godine njenoj porodici doniran kroz projekat „Integrisana socio-ekonomska podrška žrtvama mina u BiH” koji finansira Evropska unija, a ko-finansiraju World Vision Austrije i partnerske općine. Cilj projekta je pružiti ekonomsku i socijalnu podršku za 200 žrtava mina i njihovih porodica u BiH, te da se potrebe i mogućnosti žrtava mina učine vidljivijim. Projekat implementira World Vision u partnerstvu sa Organizacijom amputiraca UDAS.

Snježana i njena porodica posjeduju plastenik u kojem uzgajaju povrće za cijelu porodicu. “Motokultivator će nam pomoći pri obrađivanju zemlje kako bi uzgojili još više povrća. Nadam se da ću mali dio toga moći i prodati”, kaže Snježana.

Mnogo je žrtava mina u Bosni i Hercegovini. Neki od povrijeđenih su nakon povrede preživjeli, ali su izgubili dijelove tijela. Od 1992. godine, oko 8.386 ljudi je nastradalo od mina u BiH, od kojih je 1.758 ljudi povrijeđeno nakon rata. Tokom proteklih 25 godina, realizovani su mnogi projekti koji su finansirani od strane NVO-a i države, kako bi se pružila pomoć žrtvama mina. Sada, država BiH pruža zdravstveno osiguranje i finansira protetička pomagala za preživjele od mina.

Međutim, Snježana je nepoverljiva prema politici. Ona osjeća da političari iskreno ne brinu o preživjelima nakon miskog incidenta, već umjesto toga koriste veliki broj ljudi koji su stradali kako bi ostvarili svoje političke ciljeve. “Ja ne osjećam empatiju u njihovim riječima, već, što je veći broj žrtava, u većem omjeru ga mogu koristiti jedni protiv drugih. Boli me vidjeti da ne misle o patnji žrtava mina “, žali se Snježana.

Još uvijek postoji preko 1000 kvadratnih kilometara neočišćenog područja u BiH. “Ono što smo učinili našoj djeci i kako smo zatrovali zemlju je strašno”, kaže Snježana. “I još je tužnije što nismo naučili iz tog iskustva. Mi suosjećamo samo sa žrtvama vlastite nacionalnosti i vjeroispovijesti. To je ono što je ružno.”

Snježana, koja je imala trinaest godina u trenutku nesreće sa minom, sada ima trinaestogodišnju kćerku.  Dio područja u kojem Snježana živi sa porodicom još uvek nije očišćen od mina. “Moja djeca ponekad žele plivati u rijekama koje okružuju ovo selo, a ja im to ne mogu dozvoliti. Previše se plašim, jer se sa kišom i povećanim dotokom vode mine kreću i ostaju aktivne duže vrijeme. Moja djeca su bili svjedoci moje boli, ali ja ne želim da tu bol iskuse lično. ”

Svoje mladosti se Snježanja prisjeća kao teške i pune želja. Gledala je kako njene školske drugarice prate modu, nose suknje i osećala se izolovanom. “Ne želim da se moja djeca osjećaju izolovanim. Trudim se da ih naučim da je život lijep, sa svim što ima za ponuditi, usponima i padovima. Ako mi je Bog ovo dao, onda su moja deca takođe došla od Boga, a oni su moj blagoslov. ”

Ovo užasno iskustvo je obilježilo Snježanin život i život njene porodice. Borba za vlastiti spokoj je bila teška i trajala je dugo vremena, kojeg se Snježana još uvijek trudi zaboraviti. Međutim, dok sa svojom kćerkom sjedi na motokultivatoru, i dok se zrake sunca probijaju kroz lišće i igraju na njihovim nasmiješenim licima, čini se da je Snježana našla sreću koju je tražila.

“Svakog jutra, kažem svojoj djeci, pogledajte nas, svi smo živi i zdravi i imamo jedni druge. Budite zahvalni za to.”