Udruženje “Zajedno”, Banja Luka

U našem društvu vlada stav da su osobe sa nekim ograničenjima, bilo da su ona fizičkog  ili  psihičkog karaktera, najčešće na samoj ivici, na margini hartije koja predstavlja naše društvo. Sama riječ „invalid“ klasifikuje nas u kategoriju ljudi koji manje vrijede. Označeni smo imenom i prezimenom kao oni koji se drže za korice nečijih riječi, vjerovanja i obećanja  koja se ne ispunjavaju. Naše  mišljenje i stavovi kao da nisu bitni, a riječi koje lica sa margine izgovaraju,  uglavnom su kao eho koji odjekuje u zraku. To što nam je jedan dio našeg zdravlja odgrizlo vrijeme, ljudi, život, ne znači da preostali dio našeg bića nije u mogućnost da nadoknadi onaj dio koji smo amputirali.

Svakim danom živimo u borbi da nam naše amputirane mogućnosti budu vraćene, da jednako gledaju na duševne bolesnike, kao i na druge ljude koji imaju zdravstveni problem, a ne kao prijetnju bilo kome ili čemu.

Marginalizuju nas predrasude, loša iskustva sa ljudima koji imaju problema u mentalnom zdravlju, neravnopravan materijalni i socijalni položaj, kao i mogućnost da se pruži prilika da sa margine dođemo u epicentar dešavanja, u sredini,  čiji smo i mi dio.

Pored toga što smo invalidi, veliki problem je siromaštvo. Položaj u kojem smo nije naš izbor, mi to nismo htjeli, ali su se životne okolnosti poigrale s nama.

Bez obzira kakav stav imalo društvo o ovim ljudima, oni zaslužuju pomoć i pravo na život dostojan svakog pojednica.

Ponekad pokušavam, bar u mislima, da vratim dane kad sam bio zdrav, kad ljudi nisu u mene upirali prstom jer sam liječen na psihijatriji. Sam sam sada, sa malo prijatelja, malo ljudi u okruženju koji me razumiju. Svakodnevni život nam je ispunjen stigmom , etiketiranjem i omalovažavanjem, jer ljudi ne znaju i ne žele da znaju da niko nije zaštićen od bolesti i da se sa tim može i živjeti ako imate priliku. Nama treba prilika, da neko računa na nas, bez obzira na invalidnost.

Dio sam  Dnevnog centra „Zajedno“. Tamo smo svi isti, tamo svi imamo iste probleme. Tu margina ne postoji, jer su sve naše stranice, od početka do kraja, ispisane ljubavlju i poštovanjem.

Dostojevski je rekao: „Nije bitno kako živimo, važno je zašto živimo“. Živim za svoje male želje, za potrebe koje imaju i drugi ljudi (da sam ravnopravan član društva, da mogu svojim radom doprinijeti zajednici, pa i sebe izvući sa ivice egzistencije).

Podijelite vaše priče sa nama – mojaprica@koma.ba