Vesna Berić, Prijedor

U ime moje kćerke Jelene –  Jece i sve druge naše greškom preminule djece

Oprosti srećo što ovako pišem, bez tebe ne znam da živim i dišem. Ne mogu trpjeti nepravdu ovu od onih što se „doktori“ zovu.

Otkud im pravo da Boga glume ko da mre a ko da živ bude. Ubili su te ljubavi zbog tvoga “stanja“ radi predrasuda, sujete i opšteg neznanja.

Dijete sa posebnim potrebama ti si bila, ali živjeti više od njih si zaslužila. Ponosna sam što sam tvoja majka bila, jer ti si mogla naučiti ljude kako da se voli i kako da se čovjek bude.

Dostojni nisu ni imena tvoga, ali su si dali za pravo da glume Boga, da bez aparata postavljaju dijagnozu i za tvoj život daju prognozu.

Šest i po godina ti si se borila, „možemo mi to“ uvijek si govorila, jer  dijagnoza „pareza“ neurolog je rakao i kod mene svoje povjerenje stekao.

Nervi odumiru, autoimuna bolest – njihov je odgovor čest. Ne znam čemu služe laboratorije i CT aparati kad uputnicu za to ne žele nam dati.

Doveli su te na kraju i do kolica, ali tebi nije osmijeh silazio sa lica. Oglušili su se OPET na sve molbe moje da učine nešto za zdravlje tvoje.

Nismo znale da tumor kleti u tvojoj glavi raste i prijeti. Samo šest dana prije odlaska tvoga saznala sam šta je mučilo anđela moga.

Čak i poslednje dane života tvoga proživjela si dostojanstveno – uzeli su ti sve ali dostojanstvo nisu.

U nedelju si rekla samo „pusti me majko da spavam!“ Pustila sam te, a ti se nikada više nisi probudila.

Prokleti bili, zbog njihove sujete ja izgubih najdraže dijete; prokleti bili za svaku bol tvoju i svaku prolivenu suzu moju.

Srećo moja dala sam ti obećanje, natjeraću ih na priznanje i pokajanje. Natjeraću ih da čovjeka cijene ma kakav bio, jer za to je školu završio.

Naročito osobe poput tebe da shvate moraju učiti sebe. Nisi ti jedino dijete mila što doktorska sujeta je ubila. Al’ želim da budem posljednja majka kojoj život više nije bajka.